Sinoc sam zaboravila tasnu. Celu. Na kolicima. Na parkingu Rodica. Shvatila sam da je nema 15 minuta kasnije, vec daleko odmakavsi od megamerketa.

U tasni su mi bile sve svakodnevne sitnice koje u urbanom svetu "zivot znace": novac u vise razlicitih valuta, bankovne kartice, licna karta, kljucevi od stana (da li treba da napominjem da su se poklapali sa adresom u licnoj karti) mobilni telefon sa svim kontaktima koje sam od kupovine prvog mobilnog brizljivo skupljala i jos gomila bitnih sitnica koje imamo obicaj da nosimo u "Sport Bili" tasnama.

Panika koja me je obuzela je bila cudna i hladna. Jednostavno nisam zelela da verujem sta se dogodilo. Trudeci da ne razmisljam o procedurama koje me ocekuju oko ponovnog vadjenja dokumenata, i vec prezalivsi novac koji sam imala u novcaniku, vozila sam nazad do Rodica i pitala se: Kakve su sanse da pronadjem tasnu, celu tasnu...ostavljenu, u kolicima, na parkingu...u Srbiji? Kakve su?


Na parkingu su kolica bila uredno rasciscena i vracena na mesto. Neka druga kola su sada stajala tamo gde sam ja bila parkirana. Nigde nikog nije bilo...kakve su sanse?
Na info pultu radnik obezbedjenja je na konstataciju da je zaboravljena tasna na parkingu, koja je bila uvod u dalju pricu i objasnjavanje sta se dogodilo, samo rekao:"Ona braon? Bas dobro da ste stigli, taman smo sve popisali". Pritom se smesio...


Tek tako:"Ona braon? Bas dobro da ste stigli, taman smo sve popisali." Nadjena, cela tasna, u kolicima, na parkingu...u Srbiji.

Nasla ju je neka zena, i donela do obezbedjema. Zenu nazalost nisam uspela da nadjem, bar da se zahvalim. Nadam se da ce joj zahvaliti neko negde umesto mene.

Ljudi iz obezbedjenja, koji su pokusali da pronadju u imeniku telefona pod "mama" ili "tata" neki broj da jave...da je sve u redu...

Ljudi...u Srbiji.

Sta da kazem osim, hvala vam i... izvinite.