Cekajuci tramvaj na stanici, posmatrala sam usporeni snimak sveta oko sebe. Guzva, saobracajni spic, kolone automobila I lica nervoznih vozaca... Na zemlji nista novo. Podigoh pogled ka nebu. Tamo bar uvek ima zanimljivih oblika I misli, nebeskih. Nebo je bilo sivo I puno iskidanih oblicja. Spremala se oluja. Tada sam je ugledala.

Najlonska kesa u slobodnom letu. Prljava, ljigava, providna fleka na mom nebu. Leti neopazeno, lako, klizi, sama, nesvesna svoje podlosti. Leti u pravcu drveta. Zelenog, velikog, olistalog, zdravog drveta.

Pomislih na ljude. Postoje ljudi bas kao ove najlon kese. Prazni, bezoblicni, zagadjivaci atmosfere. Slobodno lete I traze drvo za koje ce se zakaciti. Da ga muce I ruze. Da ga ucine smesnim, civilukom za kese. Da ga ponize u njegovoj velicanstvenosti zivota.

Gledala sam pretrnula, vec osecajuci gorcinu sto ce jedna mala kesa tako lako postici svoj cilj, sto ce naruziti moje drvo. Ali, drvo je stajalo, nije se opiralo. Kesa je klizila, kotrljala se kroz njegovu krosnju, trazeci otpor za koji moze da se zakaci. Nista. Ni pokreta. Kesa je prosla kroz drvo kao kroz oblak. Zbunjena I neostvarenog cilja nastavila je svoj spori let dalje ka betonu, civilizaciji, asfaltu sa kog je potekla. Moje drvo je I dalje stajalo, odbranjeno svojim oruzjem, necinjenjem.


Ponekad je zaista najlakse takve ljige propustiti, da prodju, ocesu se o vas. Izdrzati I nenapraviti pokret, ne braniti se. Samo ih pustiti da prodju, ne pruzati otpor. Ne dati im da nam remete mir, da remete nas. I proci ce, vratice se svojim korenima - svako svojim, ne obogaceni ali ni uprljani susretom, nastavice da postoje svako u svom svetu, I sa svojom svrhom.